Sedma Noć muzeja održala se u petak, 27. siječnja 2012. u tri istarska grada – Puli, Novigradu i Buzetu. Pulsku Noć muzeja obilježila su otvorenja izložbi u prostorima triju pulskih muzeja, izvedba opere Giancarla Menottija i svirka Nole. U Novigradu su za posjetitelje Noći muzeja organizirane interaktivne radionice o kamenoklesarstvu, dok je Buzet predstavio rad likovnog umjetnika Roberta Krajcera.

U Povijesnom i pomorskom muzeju Istre Noć muzeja započela je u 18 sati otvorenjem izložbe ‘Jadranski pomorci na Arktiku’ autora Miljenka Smokvine. Ovim događajem koji je privukao čak 1510 posjetitelja ujedno je obilježena i 130. obljetnica Prve polarne godine te sudjelovanja jadranskih pomoraca u austrougarskim polarnim ekspedicijama.
- Prvi put sam na Noći muzeja i jako sam ugodno iznenađena organizacijom, prijemom i postavljenom izložbom. Da nije bilo Noći muzeja ne bih otkrila puno lijepih povijesnih trenutaka ovog grada, rekla je gospođa Danijela Manzin.

U lapidariju Arheološkog muzeja Istre bariton Ronald Braus i sopranistica Lidija Horvat Dunjko, uz klavirsku pratnju Vesne Ivanović Ocvirk, izveli su komornu operu u jednom činu. ‘Telefon’Giancarla Menottija izmamio je osmjehe na licima i ovdje brojne publike.
- Pametno je i lijepo da se ovako nešto napravi kako bi djeca imala prilike nešto novo vidjeti. Osim toga, ovakvi događaji razbijaju zimsku monotoniju, smatra gospodin Krešimir Krleža koji je na Noć muzeja došao sa suprugom i dvoje djece.
Dok su obitelji uglavnom samostalno razgledavale eksponate stalnog postava Arheološkog muzeja Istre, bilo je tu i skupina učenika, kao i odraslih koji su uživali u raspravama s vodičima kroz stalni postav muzeja.

Brojnu publiku ugostilo je i podzemlje pulskog Amfiteatra gdje je grupa Nola održala koncert u akustičnoj piano varijanti. Gužva nije izostala ni u izložbenom prostoru Svetih srca u kojem je ‘Hrvatski Apoksiomen’ Ante Rašića svojom veličinom i ogledalcima mnoge potaknuo na fotografiranje. Osim o Rašićevom Apoksiomenu, na ovoj su izložbi posjetitelji dobili priliku saznati i nešto više o istoimenom remek-djelu antičke umjetnosti, brončanoj skulpturi izvučenoj 1999. godine iz lošinjskog mora. Željnima znanja na raspolaganju su bili novinski članci, kao i upitnik znanja o lošinjskom Apoksiomenu.

Drugi dio izložbe Ante Rašića, ‘Umjetnost je lijepa’, otvoren je u Muzeju suvremene umjetnosti Istre, u staroj tiskari, gdje je najveću pozornost plijenila instalacija šest kanti izlivenih akrilnih boja. Osim ove instalacije, tu su bila i ‘Ja-ja’ te ‘Ovalna skulptura’. Uz glazbu DJ Livia i DJ Luca poneki su zaplesali, kao i, na naše iznenađenje, zapalili cigaretu.

Novigrad i Buzet

Novigradski Lapidarium, po treći put uključen u Noć muzeja, svoj doprinos manifestaciji dao je šarolikim programom. Nakon potrage za blagom uslijedilo je otvorenje izložbe ‘Priča u kamenu’ posvećene Lapidariumu. Kako bi se približio svojim posjetiteljima novigradski muzej za posjetitelje je organizirao i interaktivne i kreativne radionice te edukativne igraonice o kamenoklesarstvu.

Zavičajni muzej Buzet ove se godine u Noć muzeja uključio po prvi put. Osim stalnog postava, Buzećani su mogli prisustvovali i otvorenju izložbe ‘Prostorni crteži’ Roberta Krajcera te slušaonici ‘Što je Blažinčić snimio 1960 … i neke?’ na kojoj su se puštali magnetofonski zapisi s pričama, pitalicama, sviranjem i pjevanjem buzetskog kraja. Noć muzeja 2012. u Novigradu i Buzetu donijela je i koncerte lokalnih glazbenih sastava.

Noć muzeja – pučka fešta ili društveno relevantan događaj?

Noć muzeja 2012. održala se u više od 100 muzeja, galerija i ustanova u kulturi diljem Hrvatske, a ukupno ju je posjetilo 325 tisuća ljudi. Samo su Pulski muzeji svojim programima privukli 7.700 posjetitelja. S obzirom na statistike o posjećenosti koje ukazuju na interes javnosti za teme kulture i umjetnosti, možemo očekivati da će u narednim godinama Noć muzeja imati i više posjetitelja. Među njima će zasigurno, kao i ove godine, biti i mnogo onih koji muzeje i ne posjećuju tako često. Ipak, unatoč velikoj popularnosti Noći muzeja među hrvatskim građanima, vrijedi razmisliti i o kritikama iz akademskih krugova koje usmjeravaju pozornost na to da pojedini organizatori Noći muzeja, nauštrb programa koji su uistinu društveno relevantni, prednost daju manje kvalitetnim (a više ‘zabavnim’) programima. Jedna od kritika ide i na račun pulskog MSUI-ja koji je u staroj tiskari dozvolilo pušenje, što je i protuzakonito. Nadamo se da će naredne godine lokalni organizatori voditi više računa o dostojanstvu čitave manifestacije, kao i da će se u ovoj težnji pridružiti te se u Noć muzeja uključiti i mladi iz pulske Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna.

Napisala: Dunja Mickov

H-Alterov dossier o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva: 222 milijuna doniranih kuna, 39 raspisanih natječaja, 30 poziva za iskaz interesa, 28 nefinancijskih javnih nagrada, 58 nagrada “Škola-prijatelj zajednice”, 69 okruglih stolova, 23 broja časopisa Civilnodruštvo.hr, 25 publikacija, 32 stipendije za Akademiju za politički razvoj, 50 stipendija za Program informiranja i izobrazbe o EU i još puno, puno više!

Vijest prenosimo s portala H-Alter.

Dobronamjerni ljudi kažu da je prije svakog razgovora o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva poželjno ritualno se pokloniti činjenici njezina postojanja i njezinim zaslugama. Pa da tu dužnost odmah brže-bolje i obavimo: Neosporno, osnivanje Zaklade za civilno društvo, 2003. godine, bilo je odlična zamisao.

Neosporno, Zaklada je, injektiravši u tzv. civilno društvo blizu 222 milijuna kuna – osiguranih uglavnom iz državnih prihoda od igara na sreću – znatno pripomogla preživljavanju ili jačanju udruga, od kojih su neke zaista neosporno važne za očuvanje kakve-takve demokracije i promoviranje dobrih ideja.
Neosporno, od svojega osnutka do danas ostvarila je i niz drugih postignuća, poput 39 raspisanih natječaja, 30 poziva za iskaz interesa, 58 nagrada Škola – prijatelj zajednice, 69 okruglih stolova, seminara, radionica itd., detaljno pobrojanih u poglavlju Postignuća od 2004 do 20011, sastavnom dijelu Analize djelovanja Nacionalne zaklade od 2008. do 2011. godine, koji je pak pripremni dokument za izradu nove strategije njezina djelovanja za razdoblje od 2012. do 2015 godine.

To što smo već debelo zakoračili u 2012. godinu, a što čak niti nacrta Strategije 2012-2015 još uvijek nema na vidiku, kako bi zainteresirana javnost mogla o tom dokumentu reći svoje mišljenje, mada je prethodnoj Strategiji 2008-2011 rok uporabe iscurio prije mjesec dana, pa se Zaklada trenutno nalazi u besstrateškom stanju, ne mora nas previše uznemiravati: u državi u kojoj ministri često ne poštuju zakone, pa čak niti one koje su sami pisali, od neobvezujućih se strateških dokumenata ne može niti očekivati puno više nego da budu mrtva slova na papiru.

Problemi koje potpisnik ovih redaka vidi sa Zakladom ionako se ne nalaze toliko na planu strategije, koliko na planu operative, a uglavnom se svode na isti nazivnik – nedovoljna transparentnost, neizvjestan položaj korisnika i postupno sve veća centralizacija upravljanja. Iznijet ću neke od tih problema nesistematično, kako mi se nađu na putu, bez voznog reda i bez pretenzija za pronalaženjem njihovih međusobnih poveznica.

Recimo, izbor upravitelja /upraviteljice Nacionalne zaklade. Zašto Zakon o nacionalnoj zakladi ne predviđa njezin izbor na osnovu javnog natječaja, kao što je to predviđeno npr. nedavno donesenim Zakonom o zakladi Kultura nova za ravnateljicu te ustanove?
Na ovo pitanje upraviteljica Nacionalne zaklade Cvjetana Plavša Matić dana 20.siječnja pismeno odgovara kako “Nacionalna zaklada od 2008. godine ima interni akt kojim je utvrđen način izbora, reizbora i imenovanja upravitelja(-ice), a koji u utvrđenim slučajevima predviđa i objavljivanje javnog natječaja za izbor upravitelja(-ice).” (Odgovore Zakladine upraviteljice pročitajte u cijelosti ovdje) Na naš zahtjev za dostavljanjem toga nigdje objavljenog propisa, upraviteljica odgovara drugim dopisom od 25. siječnja u kojem internog akta koji regulira izbor upravitelja(-ice) više – nema!

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK

Foto

U Novinarskom domu održana je trosatna javna rasprava u povodu Apela za uspostavu vjerodostojnosti javne funkcije HRT-a koji su pokrenuli Hrvatsko novinarsko društvo, Kuća ljudskih prava Zagreb, koordinacija za medije Hrvatske udruge producenata i Društva hrvatskih filmskih redatelja uz potporu tridesetak organizacija civilnog društva.

Rasprava je za istim stolom okupila velik broj novinara, stručnjaka, aktivista, saborskih zastupnika, javnih dužnosnika, uključujući i ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, a odazvali su joj se i članovi Uprave HRT-a, glavni urednici HTV-a i HR-a, uz izostanak članova Programskog vijeća i Nadzornog odbora HRT-a.
Tijekom rasprave iznesen je niz primjedbi na upravljanje i kvalitetu programa HRT-a s naglaskom na “trgovanje” interesima na relaciji Uprava i Programsko vijeće HRT-a, isključivanje kreativnog osoblja i programskog vodstva iz poslovne politike kao i na način donošenje plana restrukturiranja javne televizije.

Nekoliko sudionika i sudionica rasprave naglasili su kako je postojeći Zakon o HRT-u u suštini dobar, ali da se najproblematičniji dijelovi ovoga zakona odnose na način kako ga se provodi i tumači u praksi (na primjer način odabira Programskog vijeća HRT-a).
Apelom za uspostavu vjerodostojnosti javne funkcije HRT-a traži se da nadležno Ministarstvo kulture hitno provede nadzor nad upravljanjem i programskim razvojem HRT-a, a od Odbora za medije Hrvatskog sabora zahtjev za što skorije održavanje tematske sjednice o stanju i mjerama za zaustavljanje programske i organizacijske devastacije HRT-a.

Ministrica kulture istaknula je potrebu za nizom hitnih mjera na izradi medijske strategije te je istaknula kako je medijska politika nacionalni politički prioritet koji treba razvijati uz paralelne zakonske i druge mjere, a sve kako bi se zaustavilo katastrofalno stanje u javnim medijima (Hina, Vjesnik, HRT).

“Od petsto zaposlenih u Ministarstvu kulture nitko nije specijaliziran za medije. Treba naći model prema kojem Programsko vijeće HRT-a mora imati odgovornost jer ono danas ne odgovara nikome. Uz to, smatram da u izboru uprave i glavnog urednika glasanje mora biti javno, uz obrazloženje”, kazala je nova ministrica kulture Andrea Zlatar, što su mediji posebno naglasili u svojim izvještajima sa skupa.

Posebno je bio kritičan istup saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha (HNS), koji je tražio ostavke članova Uprave, Programskog vijeća i Nadzornog odbora HRT-a, dok se potpredsjednik Sabora Nenad Stazić posebno osvrnuo na problem osobnih i partikularnih interesa koji dominiraju u radu Programskog vijeća HRT-a neovisno o političkim interesima.
Na kraju je bitno naglasiti da je kritika na ovoj javnoj raspravi bilo dosta, no da je cilj prije svega bio uvidjeti kako zajedničkim dijalogom stručnjaka, nadležnih političara i organizacija civilnog društva situaciju učiniti boljom, sa željom da HRT kao javno komunikacijsko dobro postane bitan faktor u razvoju demokracije.
(saopćenje organizatora Apela)

Izvor

Hrvatsko novinarsko društvo traži od nove Vlade da napusti lošu i neodrživu praksu za javnost zatvorene vlade koju je svojedobno uveo njen bivši predsjednik Ivo Sanader.
Cijeli prilog prenosimo s portala H-Alter.

Podsjećamo da su Sanader i glasnogovornik njegove vlade Ratko Maček 2004. godine novinarima akreditiranim za praćenje rada vlade uskratili mogućnost da nakon vladinih redovitih tjednih sjednica premijeru i ministrima postavljaju pitanja vezana uz najvažnije odluke donesene na sjednicama.

Uvedena je nakaradna praksa u kojoj je Vlada pred kamerama pokazivala samo one aktivnosti koje je sama odabrala, bez mogućnosti da novinari članove Vlade pitaju o odlukama i planovima donesenim na njezinim sjednicama, a takvu je praksu nastavila i vlada Jadranke Kosor.

Od novog predsjednika Zorana Milanovića i njegove vlade očekujemo da vrati praksu koja je postojala u mandatu Ivice Račana, kad su novinari nakon svake vladine redovite sjednice imali mogućnost premijeru i ministrima postavljati pitanja i tražiti pojašnjenja najvažnijih odluka donesenih na sjednici, kao i o ostalim životno važnim pitanjima iz njihova djelokruga.

Tražimo također da Vlada, sukladno dobroj demokratskoj praksi, objavljuje dnevni red svojih zatvorenih sjednica i odluke koje su na njima donesene.

Želimo da Vladin ured za odnose s javnošću, koji je u proteklih osam godina većinu novinarskih upita grubo ignorirao ili na njih odgovarao šupljim frazama, postane istinski servis za informiranje javnosti o radu Vlade.

HND također očekuje da Ministarstvo kulture, Vlada, saborski Odbor za medije i Hrvatski sabor aktivno potpomognu rješavanju klijentelističkog, nekompetentnog i neodgovornog upravljanja Hrvatskom radiotelevizijom. Bit će očito potrebno u Saboru donijeti konkretne odluke kako bi se zaustavio profesionalni pad, osobito u Informativnom programu Hrvatske televizije.

Ministarstvo kulture je najavilo skore izmjene Zakona o HRT-u. HND smatra da je izbor članova Programskog vijeća neodgovoran i politički kompromitiran te da bi bilo bolje da političari ni na koji način ne sudjeluju u izboru članova Programskog vijeća, koje izabire glavne urednike javne televizije i radija. Isto tako, mislimo da bi sastav Programskog vijeća trebao biti stručniji nego što je sada – usredotočen na javnu televiziju i radio i na novinarstvo.

HND očekuje od Ministarstva kulture i da vrlo skoro započne raditi na novom Zakonu o medijima. Postojeći zakon donesen je prije osam godina,a u međuvremenu se mnogo toga promijenilo u medijskoj slici Hrvatske. Osim toga, svih ovih godina nije postojao nadzor provođenja Zakona o medijima. Za medije i za rad novinara doista je potrebna velika sloboda, poželjna je deregulacija, ali to svakako ne znači da Hrvatska ne treba nikakvu medijsku politiku i da baš svu odgovornost za (ne)kvalitetu medija treba prepustiti isključivo vlasnicima medija i njihovim menadžerskim ekipama koje obično provode uređivačke politike vodeći se skoro isključivo logikom profita i zaokruživanjem sfera drugih osobnih i korporacijskih interesa.

HND traži i očekuje da se novim Zakonom o medijima jasno uredi da novinari i novinarska struka imaju značajan utjecaj na izbor glavnih urednika medija. Veći novinarski utjecaj unutar redakcija bit će na dobrobit medija i novinarstva i na dobrobit javnosti i društva jer će neizravno nadzirati i medijske vlasnike.

Potreban je i novi Zakon o Hini koji bi trebao omogućiti mnogo moderniju i profesionalniju javnu agenciju.
Osim otvaranja prema medijima i novinarima te nalaženja primjerenih zakonskih rješenja za medije, HND očekuje još i to da vlasti učine sve što je u njihovoj nadležnosti da se sačuva kultni zagrebački Radio 101. Pred vlastima je i odluka o dnevnom listu Vjesnik.
U svemu navedenom HND može i želi partnerski surađivati.

Od nove vlasti tražimo i punu potporu Hrvatskom vijeću za medije koje je kao samoregulatorno medijsko tijelo – zajednički sastavljeno od predstavnika HND-a te predstavnika nakladnika tiskanih i elektroničkih medija – osnovano krajem prošle godine i uskoro bi trebalo početi raditi. Osim zaprimanja pritužbi na rad medija i novinara te odlučivanja o tih pritužbama, u nadležnosti Vijeća za medije su i raspravljanje i predlaganje rješenja medijskih problema.

Izvor: H-Alter

Nakon uvodnih predavanja koja su održali austrijski stručnjaci za pitanja kulture i kulturne politike, Gerald Raunig i Monika Mokre, svoja razmišljanja o zadanoj temi s publikom su podijelili pozvani gosti: dramaturginja i umjetnica Katarina Pejović, kazališni redatelj i politički aktivist Milan Živković te kulturni radnik Davor Mišković.

U drugom dijelu žive rasprave uključili su se mnogi prisutni, među njima Goran Sergej Pristaš, Nicole Hewitt, Nada Švob Đokić, Teodor Celakoski, Miljenka Buljević, Daniela Jelinčić, Boris Bakal i mnogi drugi. Razgovor su moderirali Tomislav Medak i Emina Višnić.

Na stranicama Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon, možete poslušati što se u Mislavovoj govorilo na temu europskih i austrijskih iskustava rada u sferi kulture te o opasnostima (ili pak prednostima, ovisno o stajalištu) uvođenja kreativnih industrija u kulturne politike u Hrvatskoj. Doznajte kako se diskurs o kreativnim industrijama pretvara u političku praksu, razmišljanja o (novom) imperativu kreativnosti, kao i ponešto o razlici ličkih i američkih kauboja i indijanaca.

Snimku možete pronaći OVDJE.

Izvor

Nova ministrica kulture prof. dr. sc. Andrea Zlatar Violić smatra da u izdvajanjima za kulturu nije moguće ići ispod dosadašnje razine, a prednost pri raspodjeli sredstava, posebno ako dođe do smanjenja proračuna, imat će suvremena umjetnička produkcija, te potpore razvojnim sektorima kao što su audiovizualni mediji, nezavisna kultura i nakladnička industrija.

Ispod ove razine nije moguće ići, prihvatljiv je postupni rast koji nas u četiri godine diže iznad jedan posto, pa do 1,4 posto, no mislim da će kultura rasti proračunski i logikom intersektorske suradnje, a posebno u regionalnoj i međunarodnoj suradnji i partnerskim projektima, rekla je Andrea Zlatar za Hinu, u povodu njezina stupanja na ministarsku dužnost.

Kao jedan od važnijih aktualnih prioriteta Zlatar ističe raspravu, pa novi zakon o HRT-u i novi zakon o medijima. Postojeće zakone svakako treba mijenjati, ali Ministarstvo kulture, kao resorno ministarstvo, mora biti mjesto dijaloga i rasprava o svim smjerovima promjena, od financijskog, do programskog i upravnog dijela, ustvrdila je Zlatar.

Kada se radi o javnom interesu rasprava mora biti javna, otvorena u konfliktima i vrlo jasna u zaključcima, a odgovornost je uvijek na onima koji potpisuju zakon i glasaju o njemu, ali to je zadnji korak u oblikovanju javne medijske politike, dodala je.

Zlatar se, umjesto sadašnjeg modela “kulturne politike” koja, ocijenila je, upravljanje kulturom svodi na kontrolu distribucije financijskih sredstava i neposredni politički utjecaj na izbore vodećih funkcija ravnatelja institucija, zalaže za neophodne promjene u sustavu kulturne politike.

Od promjena u Ministarstvu kulture, za koje Zlatar kaže da je funkcionalno i da ima niz sposobnih, odgovornih i stručnih ljudi, najavljuje da će se područje zaštite prirode, odnosno nacionalnih parkova odijeliti u Ministarstvo zaštite okolišta. “Promjene u samom ministarstvu ovisit će o novoj upravnoj strukturi, a za personalne promjene treba vremena, prije svega vrednovanje rada zaposlenika”, rekla je.

Kao središnje točke nove strategije izdvojila je decentralizaciju odlučivanja i financiranja u području kulture s ciljem ravnomjernog razvoja svih hrvatskih regija, poticanje participativne kulturne politike u odlučivanju i izradu strategijskih dokumenata kulturne politike na svim razinama.

Zlatar drži i da treba omogućiti uvjete za ravnopravan razvoj institucionalne i nezavisne kulture putem promjena u načinu financiranja, stvaranjem nezavisnih fondova i multipliciranjem izvora financiranja te promjenom jednogodišnjeg u višegodišnji ciklus financiranja.

Strategija predviđa i transformaciju postojećih institucionalnih modela, uz jačanje kulturnog managementa, u smjeru promjene odnosa fiksnih i programskih troškova, jačanje mehanizama unutarnje i vanjske evaluacije i podršku inovativnim i estetski netrendovskim projektima.

Podupirali bi se projekti poput ‘umjetničkih kuća’ (međunarodni ‘artists in residence’ programi) i ‘rasadnika kulture’ namijenjenih razvoju kulturne proizvodnje mladih, intersektorsko povezivanje kulture, gospodarstva, informatičkih tehnologija i turizma.

Nova ministrica smatra i da je nužno uvesti edukativne programe u kulturi, sustavno povezati kulturni i obrazovni sektor, s naglaskom na obrazovanje umjetničkih profila, kao i da su nužne legislativne promjene u području autorskih prava, posebno u odnosu na nove oblike distribucije umjetničkih i kulturnih sadržaja, e-knjiga, Interneta i novih tehnologija.

Zlatar kaže da hrvatski kulturnjaci od ulaska Hrvatske u Europsku uniju mogu očekivati otvaranje niza financijskih linija u programima kulture i medija, ali isto tako i u zaštiti baštine, od obnove fasada do prekograničnih prostora zaštite kulturnih dobara. “Na Ministarstvu kulture je da prvo informira i educira sve moguće korisnike tih programa, pomogne u oblikovanju projekata i prati ih financijski”, istaknula je.

Izvor

Sveučilišna profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kandidatkinja HNS-a u Kukuriku koaliciji i apsolutna favoritkinja među kulturnjačkom strukom, Andrea Zlatar Violić najizglednija je nova ministrica kulture.
Razgovaramo u panoramskoj maniri, pokušavajući dati skicu metodologije i ideologije posla u lijepoj zgradi u Runjaninovoj ulici.
Cijeli razgovor prenosimo s portala H-Alter:

Kakav je, za početak, vaš privatni osjećaj pred važne događaje? Ako se obistini konstelacija ministarstava, s kakvim ćete prvim mislima krenuti na posao?

Prvih dana, prvenstveno sa željom da upoznam ljude koji rade u Ministarstvu kulture i sagledam situaciju kako je oni vide, jer vjerujem u mogućnost razvoja Ministarstva. Privatno, najjači je osjećaj odgovornosti, a on se, pak, tiče kulturnjaka i umjetnika, jer je atmosfera podrške vrlo jaka. Pokušat ću ne misliti na knjige naslova poput “Zašto pametni ljudi donose krive odluke”.

Kadroviranja resora kulture i znanosti najdulje su ostala visjeti u zraku odluka nove vlade: o čemu daje misliti ta činjenica? Djeluje li demoralizirajuće ili podiže profesionalni dišpet?

Svakako, bliže je dišpetu ili, ljepše rečeno, izazovu. Ta dva ministarstva, koja budžetski sada vjerojatno ne dosežu ni dva posto, generatori su promjena u najširem, društvenom smislu. Ne mislim tu na svjetonazorske promjene, nego na promjene mentaliteta, načina razmišljanja, točnije, oblikovanja kritičkog mišljenja.

Hadezovska Vlada navikla nas je na čudan tip implicitne kulturne politike, personificirane likom ministra Bože Biškupića i njegovih hobističkih sklonosti. Biškupićev mlađi nasljednik Jasen Mesić dao je, pak, naslutiti zaokret prema europejskoj budućnosti birokratizacije kulture. Kako vidite Ministarstvo u neoliberalnom krajoliku EU-a i kakva je (simbolička i/ili stvarna) uloga njegova prvog čovjeka?

Što se neoliberalnoga krajolika tiče, europskoga ili svjetskoga, malo mi možemo ponuditi na razini kvantitativno jakih kulturnih i kreativnih industrija. Zato se moramo usmjeriti na promociju suvremenih inovativnih umjetničkih praksi, ali i modela kulturne politike koji mijenjaju postojeće opreke između institucionalne budžetske kulture i komercijalizacije kulture. U svakom području, posao prve osobe je da “na van” brani svoj sektor, a nedostatke i probleme rješava iznutra.

Dojam je da je kultura, prvi put u suvremenoj nacionalnoj povijesti, vrlo važan politički čimbenik u obrani javnog dobra. Kako Ministarstvo kulture, s retorički najslabijom pozicijom u Vladi, može pomoći u racionalizaciji kapitalizma u javnom sektoru? Što bi bili prvi koraci?

Sama Europska unija u novim programskim smjernicama postavlja kulturu u agendu vanjskih poslova, odnosno, jasno je da elementarno pravo na kulturnu različitost, koja bi trebala generirati interkulturni dijalog, otvara prostor djelovanja puno veći od samo umjetničkog rezultata. Mislim da prvo treba osvijestiti taj kapacitet kulture u proizvodnji simboličkoga kapitala, insistirati na vrijednostima koje nisu mjerljive ekonomskim parametrima, nego učincima u društvu u cjelini.

Općenito uzevši, Ministarstvo kulture smatra se gigantskim bankomatom za kulturne manifestacije i uglednike. U zgradu se ulazi kad trebaš novac za priredbu, svaki trag kreativnosti ostaje izvan ulaznih vrata. Što (ili koga) treba mijenjati?

Svrha Ministarstva je da potiče razvoj kulture, da oblikuje paralelne scenarije te kulturne budućnosti. Treba se pomaknuti od defetističke pozicije da se brani samo postojeće, jer time već u početku gubimo i zaostajemo.

Čini se da je apatičnost kulturnih profesionalaca dosegla opasnu točku: od budućeg ministra/ice očekuje se mnogo i ništa, kako već tko u očaju tumači vlastitu financijsku situaciju. Koji su racionalni argumenti za optimizam posla?

Meni se čini da su kulturnjaci prerasli fazu apatičnosti. Svi smo izgubili iluzije, a to je dobar start za racionalno formuliranje onoga što treba raditi, u smislu procedure. Ali ciljevi, oni uvijek jesu iznad i moraju biti iznad dosegljivog, inače umjetnost ne bi bila umjetnost, ona mora biti prostor novoga i nepoznatoga.

Kako bi izgledala kronologija prvih postupaka ministrice kulture? Što bi morao biti prvi od (naj)važnijih poteza?

Bojim se da kronologija tj. redoslijed nije realna opcija. Trebat će raditi paralelno na više razina, od borbe za budžet, unutarnje preraspodjele, kratkoročnih mjera, pa do rada na strategiji i intersektorskom povezivanju.

Obrnuti omjer potrošnje tzv. hladnog pogona i ulaganja u kulturne programe: kako ostvariti formulu uspjeha kulturne politike? Zalažete se za sistem evaluacije programa kao prvog kriterija u tom procesu?

Kod nas je financiranje u kulturi najčešće po logici stečenih prava, ne samo u institucijama nego i u velikom dijelu privatnog sektora, a nezavisni su iz godine u godinu izloženi pogibiji. I na lokalnim razinama i na nacionalnoj, odluke o financiranju naredne godine donose se kad programi tekuće nisu ni dovršeni, a kamoli kvalitetno analizirani i evaluirani. Evaluacija se uglavnom svodi na kvantitativnu – koliko premijera, koliko gledatelja, koliko objavljenih naslova, koliko svezaka časopisa. Moramo promijeniti ciklus financiranja u nekim područjima barem na dvogodišnji ritam i postojeća vijeća ustrojiti tako da mogu raditi i kvalitativnu evaluaciju.

Može li se išta u nacionalnoj kulturnoj politici riješiti bez diranja u kulturne institucije poput nacionalnih kazališta? Može li ministar/ica kulture konačno razbiti čvrstu opnu između institucionalnih i izvaninstitucionalnih radnika u kulturi?

Jasno je da bi najveće institucije trebale postizati i najviši stupanj izvrsnosti, ali za to je potrebno napraviti unutarnje preustroje tih institucija. Nama trebaju stabilne institucije, ali ne i statične. Ne mislim da je pretjerano komplicirano premostiti jaz između institucionalne i vaninstitucionalne kulture. Za početak, u novim natječajima za javne potrebe u kulturi treba za nezavisne osigurati proračunsku strukturu koja pokriva u određenom postotku i hladni pogon i plaće, a ne samo tzv. programske troškove, te uvesti u natječaj dodatne kriterije i posebne programske linije koji ističu prioritete kulturne politike. Negdje će to biti edukativni momenti, drugdje partnerska suradnja institucionalnih i vaninstitucionalnih, negdje teme socijalne inkluzije i slično.

Ako govorimo o strateškim prioritetima nacionalne kulturne politike, gdje ih nalazimo: u razvoju osiromašene nezavisne scene, na planu analitičkog mišljenja o kulturi kroz ozbiljne (ne samo) javne medije, edukaciji pauperizirane kulturne publike, kroćenju institucija?

U ovom trenutku mislim da je edukacija na prvom mjestu i to na svim razinama, u kulturnoj administraciji i ustanovama, u lokalnim zajednicama koje nisu spremne za oblikovanje kulturnih strategija. Analitika, koja je sada iznimno slaba, treba prerasti u ozbiljan odjel, ali tu računam na partnerske institucije poput IMO-a i sveučilišnih programa koji se bave kulturnim studijima. Suradnja s MZOŠ-om je neizostavna, ona će tražiti promjene ne samo kurikuluma nego i načina pristupa obrazovanja u umjetnosti, koja se ne može poučavati kao znanje o nečemu, već kao praksa umijeća. Potpora bivšoj Muzičkoj omladini, tj. sadašnjoj Glazbenoj mladeži, što bi se reklo od Češke do Venezuele, u svakom mjestu mali orkestar.

Imate li, kao “ministrica in spe”, namjeru uhvatiti se ukoštac s problemom javnoga na HTV-u? Od davnog angažmana bivšeg ministra Antuna Vujića ništa takvoga nije došlo s adresa Ministarstva?

Primjedbe na postojeći, a ne baš jako stari zakon već dolaze s mnogih strana, a kritika da HRT iz dana u dan gubi karakter i svrhu javne televizije postala je činjenica. Baš zato što živimo u zemlji čije su mogućnosti ulaganja u kulturu i obrazovanje očito budžetski ograničene ili za to nije postojala ona mistična “politička volja”, uloga javne televizije mnogo je važnija. Pokazatelji smanjene gledanosti jasan su signal da je javnost izgubila povjerenje u taj medij, a bit će ga višestruko teže povratiti.

Participativna politika svih kulturnih profesionalaca, Ministarstvo kao tip hibridne institucije mekše hijerarhije s naglaskom na suradnji s nezavisnom kulturom: što se u realitetu može obistiniti?

Participativno odlučivanje u kulturi je proces, ono nije fiksirani cilj. Zato nije moguće odgovoriti na pitanje koliko se može realizirati, nego kojim tempom i u kojem opsegu će se participacija – ne samo kulturnjaka nego i građana kao primatelja kulture – moći ostvarivati. Ministarstvo je krovna institucija, ali će pregovori s lokalnim zajednicama u tom procesu biti najvažniji.

Što je EU Ministarstvu kulture? Kako će se i gdje osjetiti prisutnost “nove ruke” i koje su tu pozitivne strane? Može li se još pregovarati o, primjerice, visini PDV-a na knjigu?

Pozitivno je ponajprije to što EU u području kulture, osim financijskim potporama, djeluje smjernicama i preporukama. Dio zakonodavstva, koji se ticao audiovizualnog sektora, odrađen je u pregovorima. Što se tiče PDV-a na knjigu, ne znam je li u predpristupnim pregovorima ostao otvoren prostor za odgodu te mjere, ali osim odgode, nema izglednijih perspektiva.

Treba li i u kulturi “pokrenuti proizvodnju i poticati potrošnju” i što bi to, između suspektnih termina kulturnih industrija i javno financirane kulture, moglo značiti? Koje su kulturne discipline i žanrovi, generalno gledajući, u najboljoj poziciji?

Kad govorimo o kulturnim industrijama, mislim da treba ostati u klasično definiranom području – izdavaštvo, nosači zvuka, filmska industrija – dakle, u područjima u kojima se svih ovih dvadeset godina kulturnjaci bore da “roba-knjiga” ne bude isto kao “roba-cipela”, što se u ukidanju PDV-a na finalni proizvod djelomično i uspjelo. Ali ako gledamo ta područja, ne možemo govoriti da u Hrvatskoj imamo ozbiljne kulturne industrije, ponajviše zato što je u svim područjima najkritičnji onaj dio na kraju, a to je distribucija, tj. dolazak do tzv. kulturnog potrošača. Filmska industrija ima najviše šanse i to zato što se ona ustrojila kao struka unutar sebe, izborila se za autonomnu agenciju – HAVC – i pokazala da zna misliti i kreativno i ekonomski.

Koje je kulturno područje po vašem sudu u najgorem položaju i gdje treba tražiti rješenja?

Klasična glazba je podfinancirana u odnosu na druge sektore. Međunarodna i regionalna suradnja i, što je najgore, suradnja unutar Hrvatske, razmjena predstava i koncerata, u slabom su postotku. Osim međunarodnih i regionalnih koprodukcija, treba osigurati cirkulaciju onoga što se u hrvatskoj umjetnosti proizvodi po što većem broju mjesta. Tu je inercija pojela preduvjete, jer postoji katalog dvorana s podacima o njihovim tehničkim svojstvima, što je preduvjet za takvu suradnju.

Mnogo će ljudi u kulturnom pogonu različitih žanrova ostati bez posla u sljedećem razdoblju: prekarijat se, već i logikom europejskih sličnosti, navodno ne može izbjeći? Neki, pak, bez cinizma tvrde da je prekarni posao u naravi dobrog kulturnjaka: što vi mislite?

Odgovor mogu upakirati u lijepe riječi – mobilnost i fleksibilnost kulturnjaka zvuče dobro, a prekarijat, nesigurnost i nezaposlenost zvuče itekako loše. Doista mislim da umjetnička zanimanja nisu ista kao druga: u nekima je, poput plesa, “rok trajanja” iznimno kratak, glazbene, likovne, glumačke karijere nisu pravocrtne… Tu moraju postojati “osigurači”, mogućnost da umjetnici u trenutku nemogućnosti nastavka bavljenja umjetničkom djelatnošću pređu u umjetničku edukaciju ili kulturni menadžment, nešto što je iznimno povezano.

Suradnja ministarstava kulture i znanosti u hadezeovskoj se Vladi, najblaže rečeno, nije prakticirala. Dolazite s Odsjeka komparatistike zagrebačkog FF-a, javno ste se angažirali u sindikatu Akademska solidarnost. Hoćete li se kao eventualna ministrica založiti za praktičnu suradnju dvaju ministarstava?

Spomenula sam to više puta, od edukacije i statusa umjetničkih akademija do otkupa knjiga i potpore projektima. MZOŠ je doista veliko i složeno ministarstvo, a suradnje dosad nije bilo gotovo nikakve.

Između dva najfrekventnija scenarija kulturne politike koja se posljednjih godina implicitno provode – festivalizacija i kulturni turizam, gdje vidite treću opciju?

Kontinuirani kulturni život kroz cijelu godinu. Naravno da u turističkim mjestima moraju postojati atraktivni kulturni vrhunci u turističkoj sezoni, ali kulturna infrastruktura festivala i različitih “ljeta” mora imati učinke kroz cijelu godinu. Iz jednokratnosti festivala, naročito u manjim sredinama, trebamo doći do razvoja vlastite kulturne infrastrukture svih mjesta.

Izvor

Foto

Kao što većina čitatelja zna,  društvo je moguće podijeliti na 3 sektora, poslovni, javni i civilni. Za civilni se obično kaže da treba služiti kao korektiv vlasti te da bez njega i slobodnih medija nema prave demokracije. To zapravo znači da putem formalno ili neformalno organziranih grupa, građani imaju pravo ali i obavezu da preispituju odluke svojih lokalnih vlasti te sudjeluju na neki način u donošenju odluka od značaja za širu javnost. Prilikom svojeg ostvrta na stanje civilnog društva u 2011. godina uzet ću u obzir kriterije koji su korišteni u Ceraneovom istraživanju “ Indeks civilnog društva u Hrvatskoj 2009.-2010.”, a to su:  razina građanske participacije i aktivizma, utjecajnost udruga, održivost organizacija te okružje u kojem djeluju. Naglašavam da se ovdje radi o mojoj subjektivnoj analizi a ne o znanstvenom istraživanju, pa krenimo redom.

Glede razine građanske participacije u 2011. moja je percepcija da je ona u porastu. Veća je u slučajevima humanitarnih akcija i solidarnosti građana uzrokovane negativnim utjecajima ekonomske krize. Međutim i dalje postoji niska razina volontiranja, koja je ponekad uzrokovana lošom ekonomskom situacijom u društvu i beznađem među hrvatskim građanima. Jutros sam recimo na Hrvatskom radiju čuo podatak koji kaže da čak 30% građana naše zemlje vjeruje da  će našoj djeci biti gore nego nama. Vrlo depresivno, nema šta. Stoga se najčešće volontiranje u takvim okolnostima percipira kao neplaćen rad u situaciji kada ionako dio naših radnika radi, a ne dobija plaću. Stoga je vrlo vrijedna i nužno potrebna Inicijativa za osnivanje Volonterskog centra Istre, koju su pokrenule nekolicina udruga. Također mi nekako pada na pamet humanitarna udruga “Naš san njihov osmijeh” koja spada među vrlo aktivne udruge, iako je relativno kratko vrijeme osnovana.

Naravno, ne želim time umanjiti značaj svih ostalih udruga koje već niz godina vrijedno rade s volonterima, ali htio sam istaknuti i dati poticaj novim, mladim organizacijama. Kod samih organizacija koje bi trebale primiti volontere, situacija je takva da one same često nemaju kapacitete ni vremena baviti se volonterima te ih educirati. Tijekom 2011. primjetan je porast broja građanskih inicijativa i ostalih neformalnih oblika udruživanja koje su najčešće bile udružene radi iskazivanja svog nezadovoljstva kreiranjem javnih politika, a prije svega zaštitom okoliša ili pak izradom prostornih planova.

Tu dolazimo i do utjecanosti kao jednog od mogućih kriterija za ocjenu razvoja civilnog društva. To je možda i najslabiji segment, s obzirom da većina prijedloga dospjelih od strane udruga ili građanskih inicijativa bude odbačeno ili samo djelomično uzeto u obzir. Nije za pohvalu niti razina komunikacije koja ja uspostavljena između često, u mišljenjima oprečno suprostavljenih strana. Nažalost time se pokazala nezrelost društva i nespremnost vlasti na dijalog s građanima i želju da postoji konsenzus oko važnih pitanja i zajedničkih ciljeva razvoja društva. Obnašatelji vlasti time su u stvari pokazali da ne razmiju u popunosti ulogu civilnog društva te ih još uvijek doživljavaju kao protivnike ili opasnost a ne kao partnere koji u velikoj mjeri mogu poboljšati rad javne uprave a samim time i kvalitete života u lokalnoj sredini. Međutim da ne ispadne kako odgovornost leži samo na predstavnicima vlasti, ono što se može zamjeriti organizacijama civilnog društva je da svoj rad ponekad precjenjuju i smatraju ga vrijednijim nego rad ostalih dionika. Među udrugama postoji nedostatak vještina za zagovaranje i javne kampanje, te osnove PR-a. U Istarskoj županiji udruge su najuspješnije u segmentu kulture,  socijale te ljudskih prava. Najmanje uspjeha u zagovaranju imaju organizacije u području zaštite okoliša i prostornog uređenja iako su najaktivnije. Najpozitivniji primjer među njima je svakako slučaj uvažavanja tužbe koju je Zelena Istra u suradnji sa Zelenom akcijom podnijela Upravnom sudu RH tužbu protiv Rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva o prihvatljivosti za okoliš zahvata izgradnje golf igrališta Brkač kraj Motovuna.  Upravni sud tužbu je uvažio i poništio Rješenje MZOPUGa. Ova bi presuda mogla biti prekretnica i važan presedan za utvrđivanje europskih standarda u proceduri sudjelovanja šire i stručne javnosti u postupcima procjene utjecaja na okoliš.

Može se čak primjetiti da udruge puno bolje komuniciraju s tijelima županijskih vlasti nego s predstavnicima grada Pule, što je najvjerojatnije uzrokovano kvalitetom kadra zaposlenog u javnoj upravi.

Ako govorimo o organizacijskoj razini i stabilnosti tada je moj dojam da postoji samo nekolicina organizacija koja ima stalno zaposleno osoblje i zaista premali broj organizacija koje uspješno koriste fondove na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Veći dio organizacija ima uglavnom volontere uz povremeno honorarno zaposlene suradnike te se financira iz lokalnih ili županijskih fondova. Zapošljavanje u udrugama i dalje se percipira kao izrazito neatraktivno i nesigurno, što je djelomično točno budući da su budžeti gradova najviše pogođeni negativnim utjecajem ekonomske krize, što se odrazilo i na financiranje udruga. Recimo, u gradu Puli je od 2008. godine u sektoru nezavisne kulture iznos smanjen za 50%. Ne moram niti spominjati kako je u situaciju da 80% pulskog kulturnjačkog proračuna «popapaju» javne ustanove u kulturi, situacija nije baš obećavajuća za opstanak a kamoli razvoj nezavisne kulture.

Istarska Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva čija je uloga već pojašnjena u njihovom imenu, u prvim je godinama svog djelovanja raspisivala natječaje za institucionalne potpore čime se tada olakšalo i omogućilo zapošljavanje osoba u organizacijama civilnog društva ali je nakon samo dvije godine takve prakse to prestala činiti. Na taj je način postalo upitno čime i na koji način ona zapravo «potiče razvoj» civilnog sektora. Ništa bolja nije situacija niti s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva, a koja je pak jedina zaklada na nivou Hrvatske koja objavljuje natječaje za “institucionalne potpore” i time ciljano omogućavaju zapošljavanje osoba u udrugama. Mnoge udruge dijele moje mišljenje da ponekad svojim nepotrebnim i beskrajnim birokratiziranjem te teško objašnjivim pravilima, često postiže suprotan efekt prilikom financiranja udruga kroz ostale pozive koje objavljuje. U borbi s tom birokracijom udruge sve manje i teže komuniciraju s korisnicima te se udaljavaju od stvarnih potreba na terenu i održivosti projekta te mogućnosti dugoročnog planiranja. Institucionalna potpora se raspisuje od 2005. godine i bilo bi zanimljivo napraviti analizu među udrugama koje spadaju u onu najmanju kategoriju od 1 zaposlenog, koliko im je zapravo pomogla ova potpora u smislu postizanja institucionalne stabilnosti.

Broj udruga iz Istre koje su uspjele doći do sredstava razini države je zaista minoran, iznosi negdje oko 1-2 %  od ukupnog broja udruga, te time izravno dovodi u pitanje opravdanost programa Mrrak koji Nacionalna zaklada provodi u Istarskoj županiji. Svakako je poželjno jačati oragnizacijske kapacitete udruga te je ovaj program dobro zamišljen ali je upitan njegov rezultat. Spomenuti program provode 3 udruge iz Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije, a cilj je bio jačanje kapaciteta udruga već određeni niz godina. S obzirom na očitu različitost između Istarske županije te matičnih županija udruga provoditeljica programa, nameće se pitanje koliko je program temeljen na realnim potrebama istarskih udruga te da li se uopće i na koji način istražuju te potrebe. Zadnje istraživanje potreba za Istarsku županiju datira ni manje niviše nego iz 2007. S obzirom da se već godinama kroz program Mrrak održavaju uvijek iste radionice i to na temu pisanja prijedloga projekata i namicanja sredstava, a broj uspješno prijavljenih projekata od strane istarskih udruga na neke nacionalne i međunarodne natječaje je zanemariv, postaje upitno kakva je zapravo svrha tog programa i koja je njegova opravdanost.

Stoga, možda bi se spomenute zaklade uz postojeće aktivnosti trebale više baviti problemima vezanim za unaprijeđenje zakonodavnog okvira i sustava u kojem udruge djeluju nego onime što trenutno rade. Čak mislim da bi udruge bile kvalitetnije financirane da ih se financira direktno kroz transparentne natječaje i procedure dodjele sredstava putem ministarstava i upravnih tijela. Ovako su Zaklade postale same sebi svrha jer dobar dio ionako oskudnih financijskih sredstava troše na svoj birokratski aparat.

Pred sam kraj pisanja ovog teksta  stigla nam je i zanimljiva informacija o objavljenom Izvješću o financiranju projekata i programa objavljenog od strane Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Na sljedećem linku: možete pronaći veoma zanimljive statistike i zaključiti sami kako stvari stoja na nacionalnom ali i na županijskim, odnosno lokalnim razinama.

Glede ove potonje, Grad Pula i Istarska županija objavljuju redovito natječaje za financiranje programa udruga, rezultati su javno dostupni i transparentni, ali pokrivaju uglavnom samo programske troškove što uzrokuje permanentnu institucionalnu nesigurnost i nemogućnost ulaganja u ljudske, prostorne ili tehničke resurse koji su često neophodni za kvalitetan rad.

Među udrugama je i dalje nerazvijeno socijalno poduzetništvo, samofinanciranje te postoji malo primjera dobre prakse. Činjenica je i da se od strane pojedinih donatora do te mjere forsira razvoj socijalnog poduzetništva da ponekad stvara otpor organizacija prema takvoj vrsti samofinanciranja. Pitanje je koliko su u našoj sredini primjenjivi primjeri dobre prakse iz zapadno europskih zemalja s obzirom na ogromne razlike u  modelima ekonomskih politika ali i ostalim vrijednostima u društvu.

Vrijednosti koje udruge promoviraju su vezane uz ekološke standarde, poštivanje ljudskih prava i opće humane vrijednosti. Djelovanje u civilnom društvu najčešće je motivirano osobnim razlozima te je vrlo slaba tradicija i kultura zalaganja za zajednicu i opće dobro. Radnička regulativa je takva da se u organizacijama stavlja  naglasak na projektnim aktivnostima i korisnicima, a zanemaruje se upravljanje u organizaciji, radnička prava. Ne postoji sindikat koji bi štitio prava radnika u civilnom sektoru. Zaposlenici nemaju pravo na božičnicu, regres, otpremninu i ostale beneficije koje često imaju zaposlenici u javnom ili poslovnom sektoru. Postoji mišljenje među zaposlenicima udruga da je nužno potrebno osnivanje takovog sindikata.

Okolina u kojoj udruge djeluju se u posljednjih desetak godina mijenjala na bolje. Više su prepoznate u medijima, ali se često njihov rad prati na razini trenutnih aktivnosti. Nedostaje tekstova u kojima bi se građanima  predstavile pojedine organizacije na razini misije i ciljeva te se podrobnije objasnilo građanima koja je njihova uloga u društvu i kako doprinose lokalnoj zajednici. Činjenica je da među udrugama nedostaje znanja o komunikaciji s medijima i sustavnom te pravovremenom informiranju javnosti putem medija.

Iako ekonomska kriza predstavlja vrlo veliku nepovoljnost za daljnju održivost i rad udruga te gotovo se može reći opstanak pojedinih udruga, ponekad niti te turbulencije nisu loše jer se pojedine udruge uspavaju i postanu same sebi svrha. U razdoblju pred nama će stoga biti nužno umrežavanje većih i iskusnijih udruga s manjim, novijim inicijativama koje često nose neke nove, svježe ideje i ljude. Također, bit će nužno stvaranje određenih platformi i Saveza za zajedničko zagovaranje i omogućavanje većeg utjecaja u društvu. U tom smislu kao najpozitivnije pomake u samom razvoju civilnog sektora predstavlja Inicijativa osnivanja volonterskog centra Istre, zatim osnivanje Saveza udruga Rojca te veći angažman predstavnika civilnog sektora u raznim savjetodavnim tijelima i kulturnim vijećima na razini gradova ali i Istarske županije.

Na kraju ovog članka mogu vam samo poželjeti da u 2012. bude pozitivnih pomaka u smislu održivosti organizacija ali i veće utjecajnosti, odnosno iskrenijeg partnerskog odnosa između civilnog i javnog sektora, koji je nužan u ova krizna vremena.

Prije svega, kolegama iz ostalih udruga poželio bih da ne dozvole da malodušnost i sebičnost zavladaju civilnim sektorom pod pritiskom ekonomske krize i ponekad ne baš efikasne javne uprave. I naravno, budite proaktivni, jer kako bi rekao irski pisac George Bernard Shaw: “Pobrinite se da dobijete ono što volite, inače će vas prisiliti da volite ono što dobijete.”

Marino Jurcan

Teror “Klapa”

Komercijalizacija i hiperprodukcija djeluju na glazbu kao i MMF na državu: nanesu puno štete i samo pojedincima napune džepove. Tomislav Bralić i klapa Intrade, perjanice klapskog terora u ovdašnjem eteru, rasprodanom su zagrebačkom Arenom dokazali da je pisma postala pismetina. Za štetu nitko ne pita…

Ne, nismo bili na koncertu u četvrtak u Areni, ako se to pitate. Niti se ovaj tekst bavi “spektaklom kakvog mogu napraviti samo najveći”. Ovdje smo da bismo pravim terminom imenovali sve ono što se događa na klapskoj sceni u zadnjih desetak godina, sve ono što je simbolički započelo od trenutka kada je klapa Cambi zapjevala na sprovodu Franje Tuđmana.

Teror klapa. Odnosno “klapa”. Navodnih. S obzirom na to da definicija klape uključuje isključivo 5 do 8 pjevača bez ijednog instrumenta, ovo što nam se “prodaje” pod klapu, u najbolju je ruku ansambl, ma koliko god muzikolozi izmišljali nazive poput klapski bend, ugođajna klapa, koncertna, moderna, itd.
Klape koje to nisu, postale su dio estrade taman u vrijeme kada je trend nepodnošljivih tamburaških hibrida, tipa Baruni i Gazde, polako umirao.
No, mandolina se pokazala puno žilavijom od tambure.

Klape su nekad, zaključno s krajem osamdesetih, bile relativno rijetke i cijenjene. Bile su organizirane kao neformalna pjevačka društva, ali s ozbiljnim vodstvom i pomno biranim skladbama. Učestalog štancanja pjesama i albuma nije bilo, nastupi su bili sporadični i prigodni, ponekad bi se ušlo u studio s Mišom ili Oliverom… Radijski eter nije ni izbliza bio prepun klapskih skladbi, razni zabavni festivali također.
Scena je, ako se o nekakvoj koherentnoj sceni uopće i moglo govoriti, bila izolirana, dozirana i stručno njegovana. Svaki je grad članove svojih istaknutih klapa znao po imenu, a često bi ih se moglo čuti kako pjevaju po konobama, njihovom logičnom habitatu.
Bilo je to vrijeme kada priča o klapama nije bila lažno romantična. Višeglasno a capella izvođenje danas ni pod razno ne bi prošlo test radiofoničnosti, stoga se pod izlikom očuvanja i brendiranja naše glazbene tradicije, od kraja devedesetih krenulo s uništavanjem iste. Fuzija klapskog pjevanja i zabavne glazbe, stvaranje radijskih hitova, obrađivanje Gibonnijevih i Oliverovih šlagera, izvođenje rock’n'roll evergreena, s klapskom pjesmom i ovdašnjom glazbenom ostavštinom imaju zajedničko koliko i Bajs s turizmom ili Hebrang sa stvarnošću.
Zato kad “klapa” Intrade (Intrejd, ako se pita Lanu Banely), predvođena samozadovoljnim Tomislavom Bralićem, napuni Arenu nastupajući s Ninom, Tonijem, Oliverom i Kondžom, “podebljani” bendom koji im drži ritam, tada je bezobrazno govoriti o “trijumfu klapske pisme”. Ne, to je trijumf mainstream pop-benda, sastava koji nije tu zbog svog gušta, već zbog zarade i slave, što samo potpuno neupućenima može predstavljati nastavak slavne tradicije klapa Trogir, Sinj, Lučica…

Nema ništa lošega u tome što nekoliko vrsnih pjevača od svog pjevanja sasvim pristojno zarađuje i toliko su jaki da rasprodaju Arenu Zagreb. No skrivanje iza tradicijskih maski i glumljenje hrvatskog etno-brenda na održavanje razine kvalitete klapskog pjevanja ima razorno djelovanje. Da karikiramo, danas svaka dalmatinska ulica ima barem pet klapa, od kojih svaka ima aspiraciju snimiti CD, nastupiti na nekakvoj grupnoj fešti na Poljudu, a njihovi članovi sanjaju o karijeri solo izvođača. U stvarnosti, stadioni i arene neprirodna su okruženja klapama, snimanje albuma nikad im ne bi trebao biti prioritet, o nacionalnoj slavi ne bi trebali niti razmišljati. Kad se klapska scena držala tih postulata i kada je klapa predstavljala nekoliko prijatelja koji vrijeme ubijaju pjesmom, tada je bilo i zimzelenih hitova. Na desetke njih. A što nam je donijela popularizacija i hiperprodukcija onoga što se danas predstavlja klapskim pjevanjem? U zadnjih deset godina „primila” se samo „Da te mogu pismom zvati”, a za onu Bralićevu o stini-kušinu tek ćemo vidjeti. Toliko o kvaliteti i trajnosti.

Nije tajna da trendovi ne nastaju sami od sebe, već ih glazbena industrija potiče, hrani i izmišlja; diskografski konglomerati izmuzli su pa odbacili gotovo svaki glazbeni pravac koji je pokazivao znakove popularnosti i mogućnost zarade. Bilo bi, pak, presmiono zaključiti da su ovdašnji glazbeni labeli imali sredstava i promućurnosti da doslovno izmisle trend, no bili su dovoljno mudri da zajašu val rastuće stilske odrednice iz Dalmacije, koja se prije desetak godina činila kao melem za uši izmučene Huljićevim estradnim marionetama. Kompromis ubija iskrenost, a komercijalnost ljubav, pa je tako brak iz interesa diskografa i klapa urodio raspodanim stadionima i arenama, ali i pokopao autohtone vrijednosti klapskih pjevača, koji su sada zvijezde. Barem oni koji su imali sreće da budu odabrani.

“Neke su se klape otele kontroli, postale su profesionalna komercijalna tijela. Mnogi zborski pjevači napuštaju zborove, radi zarade i slave koju im pružaju klapski nastupi, pjevajući sve i svuda, često s vrlo niskim kriterijima. Nažalost, imaju svu podršku medija, pa mogu djelovati i bez voditelja – jer zašto bi ih plaćali? Navodno je na Splitskom festivalu ove godine (2010., op.a.) sudjelovalo 14 klapa. To je strašno, pa to je teror klapa! Od Omiškog me je festivala udaljio upravo zaokret prema šlageru, a od klapa komercijalizacija, šund i svaštarenje”, mišljenje je maestra Vlade Sunka, skladatelja i voditelja muškog zbora Brodomerkur, izrečeno u Slobodnoj Dalmaciji. Prema posljednjem neslužbenom brojanju, u Hrvatskoj i dijaspori trenutačno djeluje više od 500 klapa!

Glasova razuma ne manjka, redom stižu iz usta ljudi kojima je očuvanje tradicije životno poslanje, iako im mediji ne daju da budu preglasni. Nedavno se oglasio i Duško Tambača, skladatelj koji je ponikao u klapi Lučica: “Klapska pjesma nisu Rolling Stonesi, ona je ograničena na komornost izričaja, ljubavne, lirske pjesme i ne pretendira da je svatko čuje, to su emocije koje ni ne možete bilo kome povjeriti. (…) Kad je klapska pjesma u pitanju, vjerujem kako dijelim mišljenje većine da su ‘konji pobjegli iz štale’. Želio bih ispred svega prokomentirati lutanja od osnovnog klapskog idioma, a vezana su uz menadžment i estradizaciju, dakako u negativnom smislu. Došlo je vrijeme kad se svi moramo ograditi definicijom što je to klapa i naprosto zaštititi klapsku pjesmu. Svi ovi ‘šetači’ mogu biti ansambli, sastavi, nikako klape. Ovaj udar na klapsku pjesmu ima svoju povijest…”

Laž je i iluzija da je forsiranje i brendiranje klapskog pjevanja od iznimne važnosti za naš turizam. Budimo realni, svaka zemlja ima svoju tradicijsku glazbu, no nisu sve Jamajka, Portugal ili Meksiko da od toga mogu napraviti biznis. Turistima se koncentracija na uličnom koncertu neke klape može zadržati najviše pet minuta. Muzika bez plesnog ritma i s nerazumljivim jezikom nikad ne može postati značajan izvozni proizvod, ma koliko kvalitetna bila. Stoga je teror “klapskog” pjevanja, koliko god se pozivali na tradiciju i brend, da ponovimo, jednostavno mužnja para koju omogućuje održavanje jednog umjetno stvorenog trenda. Klapski balon od sapunice, treba mu se priznati, izdržao je već poprilično dugo, ali i on definitivno ima svoj rok trajanja. Kad se rasprsne, svi ti Cambiji i Intrejdi vratit će se u svoje kale, kao što su se Gazde vratile na svadbe.
Foto

Foto

Foto

Nataša Govedić, Hajrudin Hromadžić i Jaka Primorac u razgovoru za H-Alter analiziraju ono što piše u programu za kulturnu politiku buduće vlasti, kao i ono što u njemu ne piše, a trebalo bi – poput jasnijeg pozicioniranja nezavisne kulture i suzbijanja “korupcije u kulturi”.

U jeku kampanje za parlamentarne izbore, kako to obično biva, na površinu isplivavaju brojna pitanja vezana uz sferu ekonomije, politike, povijesti, društva i koječega drugog. No, ako ratne zločine iz vremena komunizma ne podvedemo pod kulturu sjećanja, možemo sa sigurnošću utvrditi kako se o kulturi, kulturnim strategijama i politikama, gotovo uopće i ne priča.

Debate se ne vode čak ni oko famoznih uvjeta za ulazak u EU. Razlog tomu je, prema mišljenju Jake Primorac, sociologinje kulture sa Instituta za međunarodne odnose, što na ovom polju, kao i po pitanju obrazovnih politika, u EU vrijedi princip supsidijarnosti tj.  države same odlučuju o kulturnim politikama i financiranju kulture.
“No,  politike nekih drugih područja utječu na sferu kulture,  kao što je primjer s porezima – na primjer. PDV-om na knjige. Ili pitanje slobode kretanja roba – na primjer kulturnih dobara, slobode kretanja radnika, i slično”, objašnjava Jaka Primorac.
Također naglašava kako Hrvatska od 2007. godine punopravno sudjeluje u EU programu Kultura 2007-2013, za što plaća i članarinu. “Od članarine u visini sto sedamdeset tisuća eura, u Hrvatsku smo preko različitih projekata vratili šest puta više”, kaže, te dodaje kako je pri Ministarstvu kulture osnovana Kulturna kontaktna točka koja se bavi birokratskim pitanjima i pomaže organizacijama za prijavljivanje projekata. Novi program, koji će dočekati slijedeću vladu, počinje od 2014., zove se Creative Europe i spaja područje kulture i medija. “Sada se odvijaju pregovori vezani uz financiranje u kojima sudjeluju i akteri iz Hrvatske”, objašnjava Primorac.

No, strankama koje se bore za vlast ta pitanja su standardno nezanimljiva. U HDZ-ovom programu tek su tri stranice od sedamdeset posvećene kulturi, dok njihovi konkurenti,  i vjerojatni nasljednici – Kukuriku koalicija -  u svom Planu 21 istom području posvećuju sedam stranica. Dok o HDZ-ovom programu, koji uglavnom nabraja postignuća u vidu materijalnih ostvarenja dosadašnje Vlade, ne treba trošiti previše riječi, ni izgledni budući nositelji vlasti nisu se previše pretrgli oko ovog sektora.

“Program Kukuriku koalicije je brzinski sklepana skica koja omogućava i svašta i ništa. Nema jasnih kriterija zaštite nezavisne kulture i nezavisnog stvaralaštva. Ali  ima puno praznih fraza o poželjnom razvoju ‘kulturnog turizma’, ‘poduzetništva’, pa onda par redaka o potrebi vraćanja slobodnih aktivnosti u osnovne škole, čak i o planiranju besplatnog interneta u školama. I na razini skice, pitam se je li njezinim  autorima jasno da administriranje kulture zahtijeva mnogo veću dosljednost, elokventnost i jasnoću vizije. Najveća vrlina programa sadržana je u stavu da kultura nije državni ‘trošak’, nego temeljni kapital svakog društva. Kao i rečenica da se pravi program tek mora donijeti, u skladu s potrebama javnosti. Drugim riječima: i dalje ga nemamo. Najveća mana je bezličnost onoga što koalicija nudi. Govorim o manjku vizije”, smatra teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić.

Strategija zanemaruje nezavisnu, alternativnu ili subkulturnu scenu

Nešto manje kritičan, no ipak skeptičan, je i medijski antropolog Hajrudin Hromadžić: “Sasvim je razumljivo da tekst poput ovog svojim karakterom nastoji obuhvatiti najširi mogući spektar otvorenih pitanja i problema.
Od pozitivnih kritičkih uvida, koji upozoravaju na neprihvatljivost komodifikacijskih tendencija po pitanju isključivog poimanja kulture kroz matricu tržišnih vrijednosti i profita, preko definiranja važnosti kulture kao participativnog čimbenika u izgradnji tzv. globaliziranog svijeta do – čini mi se problematičnijih – klasičnih devetnaestostoljetnih narativa, koji u duhu školskih definicija nacije u kulturi prepoznaju temelje za izgradnju i jačanje nacionalnog identiteta i utiranje smjernica za očuvanje tekovina narodne duhovne baštine. S time i započinje poglavlje namijenjeno kulturi.

Da se primijetiti kako je veliki dio prostora u Strategiji namijenjen poboljšanju uvjeta za funkcioniranje audiovizualnih djelatnosti, posebice filmske produkcije, dok mi se zanemarenom čini tzv. nezavisna, alternativna ili subkulturna scena, koja je uzgredno spomenuta svega jednom”.

Kako primjećuju naši sugovornici, u programu Kukuriku koalicije izostaje pitanje jasnijeg pozicioniranja i definiranja nezavisne kulture, koja interaktivno mijenja svoj program u skladu s komentarima i prijedlozima građana. Ni u izmjenama se ne pojavljuje ništa o nezavisnoj kulturi. Je li to stoga što nezavisne kulturnjake takav tip lobiranja ne zanima ili zato što koalicija taj dio biračkog tijela ne percipira, ostaje otvoreno pitanje. “Upravo je nezavisna kultura ono područje koje je na prvom mjestu prilikom financijskih rezova u vremenima krize”, primjećuje  Jaka Primorac. Prema njenom mišljenju, programi s tog polja primjer su autonomije kulturne djelatnosti u odnosu na financijsku ovisnost o državi.

Sramežljive debate, koje se bave sferom kulture, odnose se jedino na pitanje budućeg ministra, gdje se vode kuloarske rasprave oko toga hoće li na mjesto najnevažnijeg i najsiromašnijeg resora zasjesti stranački čovjek Nenad Stazić ili sveučilišna profesorica Andrea Zlatar Violić. Nataša Govedić, teatrologijnja i kazališna kritičarka, ne dvoumi oko izbora: “Andrea Zlatar Violić. Zato što je dokazala da zna puno i o stvaralačkoj i o pedagoškoj i o administrativnoj dimenziji promišljanja i proizvodnje kulture, za razliku od Nenada Stazića, koji je prvenstveno stranački čovjek”.

Stanje u različitim sferama, koje obuhvaća Ministarstvo kulture, daleko je od sjajnog da se o njemu ne bi trebalo promišljati, lobirati i djelovati. No, tek poneka inicijativa poput one pisaca – Pravo na profesiju – uzdrma javnost i  pokrene veći broj zainteresiranih, nazovimo ih djelatnika u kulturi,  u ovom slučaju pisaca, koji opravdano smatraju da bi trebali biti uključeni u sustav subvencioniranja od strane države.

Dok su se pisci pobunili jer u sustav subvencija ulaze izravno samo izdavači, s druge strane brojne institucije dobivaju, za kulturne prilike, velike proračunske novce, a da se njihova pozicija ne preispituje, niti kritički vrednuje. Na kazališnom polju to je HNK, a  u isti koš  dobro uhljebljenih i vječnih korisnika državnog proračuna spadaju Matica hrvatska i HAZU.

Nataša Govedić takvo stanje naziva kulturnom korupcijom. “Kad Vilim Matula, kao najnagrađivaniji hrvatski glumac i jedan od najistaknutijih aktivista, dobije svoje kazalište u kojem će naprosto moći raditi predstave i za to biti plaćen (jer ih već dugo radi u gotovo nehumanim uvjetima); kad se uspostave javni prostori izvedbe koji će poticati rad nezavisnih autora (a autori će za to biti i plaćeni), znat ćemo da više nismo dio uigrane kulturne korupcije.
Izvjesno je da HNK, HAZU i Matica hrvatska moraju izgubiti status apriorne financijske privilegiranosti i dokazati da imaju za ponuditi i autorsku kvalitetu, a ne samo ‘hladni pogon’. Cinizam čitave situacije jest u tome da se veoma dobro zna tko unutar kulture zbilja radi, a tko ništa ne čini, ali iz pozicije vlasti konstantno se najviše vrednuje upravo nerad pozlaćenih ropotarnica kulture. Vlast očito nagrađuje kulturu najviše nalik sebi: dekorativnu, ispraznu, neangažiranu, nemuštu.  Rekla bih da na taj način državna vlast već dekadama degradira i ubija kulturu za koju se dužna brinuti”, smatra Govedić.

Nešto više pažnje posvećuje se ipak medijima kao bitnom elementu razvoja demokracije. Kukuriku koalicija u tom pravcu lijepo uopćeno zbori: “Slobodu medija shvaćamo kao pravo novinara da istražuje, propituje i komentira sva zbivanja u interesu javnosti da dobije brzu, točnu i objektivnu informaciju i na činjenicama zasnovanu analizu društvenih tokova.

Shvaćamo je i kao pravo novinara i urednika da budu oslobođeni političkih pritisaka, ali i pritisaka nakladnika koje žudnja za zaradom tjera u tabloidno novinarstvo lišeno svake društvene odgovornosti.
Sloboda bez odgovornosti vodi u tiraniju, u politici kao i u medijima, čija je moć u suvremenom svijetu često jača od moći političke elite. Pravo na privatnost, na očuvanje ljudskog dostojanstva, časti i ugleda onih o kojima se piše, mora biti iznad izdavačkog prava na zaradu”.
U tom smislu Hromadžić kaže: “Pozitivnim smatram opredjeljenje Kukuriku koalicije da se novinarstvo oslobodi političkih pritisaka, ali i pritiska nakladnika s ciljem ostvarivanja profita po svaku cijenu, što vodi, svjedočimo tomu svakodnevno, kreiranju medijskih pejsaža prema načelima tabloidnosti, senzacionalizma, itd. No, pritom se znakovito pojavljuje i odrednica ‘medijske industrije’ (kao i ‘kulturna industrija’), što već na razini pukog označitelja vodi kreiranju simptomatičnih vrijednosnih varijabli koje su određene upravo tržišnim mehanizmima poslovanja”.

Platforma 112, oko koju su osnovale brojne udruge koje promoviraju različite vidove vladavine prava, takve zahtjeve konkretizira. One traže “izmjene Zakona o medijima na način da imenovanje glavnog urednika obavezno odobrava najmanje 55 posto novinara u redakciji, tajnim glasanjem, uvođenje sankcija za izdavače koji krše Zakon o medijima u odnosu na uvođenje redakcijskih Statuta i transparentnosti vlasništva, usklađivanje Zakona o medijima  i Zakona o elektroničkim medijima na način da oni definiraju status, prava i odgovornosti neprofitnih i internetskih medija, te  transparentnost  svih koncesijskih ugovora radija i televizija kao i   ustanovljavanje jasnih kriterija za pristup sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i reznovrsnosti elektroničkih medija.

Nataša Govedić smatra da bi država morala najviše sredstava izdvojiti za rad nezavisnih i kritičkih medija. “Inače nije demokratska. To bi ujedno dovelo do slabljenja utjecaja žutog ili komercijalnog, oglašivački orijentiranog tiska. Ako ne postoji konkretni program zaštite i poticanja kritičkog mišljenja, nema slobodnih medija”, kaže.

Pitanje statusa nezavisne kulture u odnosu na institucionalnu, kao i  opravdanost financiranja ustanova poput HNK ili Matice hrvatske, te kompleksna problematika odnosa države prema medijima tek su neke od gorućih tema kojima će se morati pozabaviti administracija koja nakon idućeg vikenda preuzme Ministarstvo kulture. “Mislim da kaos ovlasti itekako pogoduje ispraznosti i jalovosti birokrature. Otkad znam za sebe, kulturom upravljaju ministri koji ne predstavljaju ni jedno načelo u koje vjerujem: nisu ljudi od strukovnog ni od političkog formata, već puki stranački aparatčici. Umorna sam od njihove ‘visokocijenjene’ nekompetencije”, kaže Govedić.

Izvor