Novigradski Lapidarium, po treći put uključen u Noć muzeja, svoj doprinos manifestaciji dao je šarolikim programom. Nakon potrage za blagom uslijedilo je otvorenje izložbe ‘Priča u kamenu’ posvećene Lapidariumu. Kako bi se približio svojim posjetiteljima novigradski muzej za posjetitelje je organizirao i interaktivne i kreativne radionice te edukativne igraonice o kamenoklesarstvu.

Noć muzeja 2012. održala se u više od 100 muzeja, galerija i ustanova u kulturi diljem Hrvatske, a ukupno ju je posjetilo 325 tisuća ljudi. Samo su Pulski muzeji svojim programima privukli 7.700 posjetitelja. S obzirom na statistike o posjećenosti koje ukazuju na interes javnosti za teme kulture i umjetnosti, možemo očekivati da će u narednim godinama Noć muzeja imati i više posjetitelja. Među njima će zasigurno, kao i ove godine, biti i mnogo onih koji muzeje i ne posjećuju tako često. Ipak, unatoč velikoj popularnosti Noći muzeja među hrvatskim građanima, vrijedi razmisliti i o kritikama iz akademskih krugova koje usmjeravaju pozornost na to da pojedini organizatori Noći muzeja, nauštrb programa koji su uistinu društveno relevantni, prednost daju manje kvalitetnim (a više ‘zabavnim’) programima. Jedna od kritika ide i na račun pulskog MSUI-ja koji je u staroj tiskari dozvolilo pušenje, što je i protuzakonito. Nadamo se da će naredne godine lokalni organizatori voditi više računa o dostojanstvu čitave manifestacije, kao i da će se u ovoj težnji pridružiti te se u Noć muzeja uključiti i mladi iz pulske Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna.

Napisala: Dunja Mickov

Neosporno, Zaklada je, injektiravši u tzv. civilno društvo blizu 222 milijuna kuna – osiguranih uglavnom iz državnih prihoda od igara na sreću – znatno pripomogla preživljavanju ili jačanju udruga, od kojih su neke zaista neosporno važne za očuvanje kakve-takve demokracije i promoviranje dobrih ideja.
Neosporno, od svojega osnutka do danas ostvarila je i niz drugih postignuća, poput 39 raspisanih natječaja, 30 poziva za iskaz interesa, 58 nagrada Škola – prijatelj zajednice, 69 okruglih stolova, seminara, radionica itd., detaljno pobrojanih u poglavlju Postignuća od 2004 do 20011, sastavnom dijelu Analize djelovanja Nacionalne zaklade od 2008. do 2011. godine, koji je pak pripremni dokument za izradu nove strategije njezina djelovanja za razdoblje od 2012. do 2015 godine

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK

Foto

Izvor

Hrvatsko novinarsko društvo traži od nove Vlade da napusti lošu i neodrživu praksu za javnost zatvorene vlade koju je svojedobno uveo njen bivši predsjednik Ivo Sanader.
Cijeli prilog prenosimo s portala H-Alter.

Snimku možete pronaći OVDJE.

Izvor

Izvor

Foto

Glede ove potonje, Grad Pula i Istarska županija objavljuju redovito natječaje za financiranje programa udruga, rezultati su javno dostupni i transparentni, ali pokrivaju uglavnom samo programske troškove što uzrokuje permanentnu institucionalnu nesigurnost i nemogućnost ulaganja u ljudske, prostorne ili tehničke resurse koji su često neophodni za kvalitetan rad.

Marino Jurcan

Foto

Foto

Foto

Nataša Govedić, Hajrudin Hromadžić i Jaka Primorac u razgovoru za H-Alter analiziraju ono što piše u programu za kulturnu politiku buduće vlasti, kao i ono što u njemu ne piše, a trebalo bi – poput jasnijeg pozicioniranja nezavisne kulture i suzbijanja “korupcije u kulturi”.

U jeku kampanje za parlamentarne izbore, kako to obično biva, na površinu isplivavaju brojna pitanja vezana uz sferu ekonomije, politike, povijesti, društva i koječega drugog. No, ako ratne zločine iz vremena komunizma ne podvedemo pod kulturu sjećanja, možemo sa sigurnošću utvrditi kako se o kulturi, kulturnim strategijama i politikama, gotovo uopće i ne priča.

Debate se ne vode čak ni oko famoznih uvjeta za ulazak u EU. Razlog tomu je, prema mišljenju Jake Primorac, sociologinje kulture sa Instituta za međunarodne odnose, što na ovom polju, kao i po pitanju obrazovnih politika, u EU vrijedi princip supsidijarnosti tj.  države same odlučuju o kulturnim politikama i financiranju kulture.
“No,  politike nekih drugih područja utječu na sferu kulture,  kao što je primjer s porezima – na primjer. PDV-om na knjige. Ili pitanje slobode kretanja roba – na primjer kulturnih dobara, slobode kretanja radnika, i slično”, objašnjava Jaka Primorac.
Također naglašava kako Hrvatska od 2007. godine punopravno sudjeluje u EU programu Kultura 2007-2013, za što plaća i članarinu. “Od članarine u visini sto sedamdeset tisuća eura, u Hrvatsku smo preko različitih projekata vratili šest puta više”, kaže, te dodaje kako je pri Ministarstvu kulture osnovana Kulturna kontaktna točka koja se bavi birokratskim pitanjima i pomaže organizacijama za prijavljivanje projekata. Novi program, koji će dočekati slijedeću vladu, počinje od 2014., zove se Creative Europe i spaja područje kulture i medija. “Sada se odvijaju pregovori vezani uz financiranje u kojima sudjeluju i akteri iz Hrvatske”, objašnjava Primorac.

No, strankama koje se bore za vlast ta pitanja su standardno nezanimljiva. U HDZ-ovom programu tek su tri stranice od sedamdeset posvećene kulturi, dok njihovi konkurenti,  i vjerojatni nasljednici – Kukuriku koalicija -  u svom Planu 21 istom području posvećuju sedam stranica. Dok o HDZ-ovom programu, koji uglavnom nabraja postignuća u vidu materijalnih ostvarenja dosadašnje Vlade, ne treba trošiti previše riječi, ni izgledni budući nositelji vlasti nisu se previše pretrgli oko ovog sektora.

“Program Kukuriku koalicije je brzinski sklepana skica koja omogućava i svašta i ništa. Nema jasnih kriterija zaštite nezavisne kulture i nezavisnog stvaralaštva. Ali  ima puno praznih fraza o poželjnom razvoju ‘kulturnog turizma’, ‘poduzetništva’, pa onda par redaka o potrebi vraćanja slobodnih aktivnosti u osnovne škole, čak i o planiranju besplatnog interneta u školama. I na razini skice, pitam se je li njezinim  autorima jasno da administriranje kulture zahtijeva mnogo veću dosljednost, elokventnost i jasnoću vizije. Najveća vrlina programa sadržana je u stavu da kultura nije državni ‘trošak’, nego temeljni kapital svakog društva. Kao i rečenica da se pravi program tek mora donijeti, u skladu s potrebama javnosti. Drugim riječima: i dalje ga nemamo. Najveća mana je bezličnost onoga što koalicija nudi. Govorim o manjku vizije”, smatra teatrologinja i kazališna kritičarka Nataša Govedić.

Strategija zanemaruje nezavisnu, alternativnu ili subkulturnu scenu

Nešto manje kritičan, no ipak skeptičan, je i medijski antropolog Hajrudin Hromadžić: “Sasvim je razumljivo da tekst poput ovog svojim karakterom nastoji obuhvatiti najširi mogući spektar otvorenih pitanja i problema.
Od pozitivnih kritičkih uvida, koji upozoravaju na neprihvatljivost komodifikacijskih tendencija po pitanju isključivog poimanja kulture kroz matricu tržišnih vrijednosti i profita, preko definiranja važnosti kulture kao participativnog čimbenika u izgradnji tzv. globaliziranog svijeta do – čini mi se problematičnijih – klasičnih devetnaestostoljetnih narativa, koji u duhu školskih definicija nacije u kulturi prepoznaju temelje za izgradnju i jačanje nacionalnog identiteta i utiranje smjernica za očuvanje tekovina narodne duhovne baštine. S time i započinje poglavlje namijenjeno kulturi.

Da se primijetiti kako je veliki dio prostora u Strategiji namijenjen poboljšanju uvjeta za funkcioniranje audiovizualnih djelatnosti, posebice filmske produkcije, dok mi se zanemarenom čini tzv. nezavisna, alternativna ili subkulturna scena, koja je uzgredno spomenuta svega jednom”.

Kako primjećuju naši sugovornici, u programu Kukuriku koalicije izostaje pitanje jasnijeg pozicioniranja i definiranja nezavisne kulture, koja interaktivno mijenja svoj program u skladu s komentarima i prijedlozima građana. Ni u izmjenama se ne pojavljuje ništa o nezavisnoj kulturi. Je li to stoga što nezavisne kulturnjake takav tip lobiranja ne zanima ili zato što koalicija taj dio biračkog tijela ne percipira, ostaje otvoreno pitanje. “Upravo je nezavisna kultura ono područje koje je na prvom mjestu prilikom financijskih rezova u vremenima krize”, primjećuje  Jaka Primorac. Prema njenom mišljenju, programi s tog polja primjer su autonomije kulturne djelatnosti u odnosu na financijsku ovisnost o državi.

Sramežljive debate, koje se bave sferom kulture, odnose se jedino na pitanje budućeg ministra, gdje se vode kuloarske rasprave oko toga hoće li na mjesto najnevažnijeg i najsiromašnijeg resora zasjesti stranački čovjek Nenad Stazić ili sveučilišna profesorica Andrea Zlatar Violić. Nataša Govedić, teatrologijnja i kazališna kritičarka, ne dvoumi oko izbora: “Andrea Zlatar Violić. Zato što je dokazala da zna puno i o stvaralačkoj i o pedagoškoj i o administrativnoj dimenziji promišljanja i proizvodnje kulture, za razliku od Nenada Stazića, koji je prvenstveno stranački čovjek”.

Stanje u različitim sferama, koje obuhvaća Ministarstvo kulture, daleko je od sjajnog da se o njemu ne bi trebalo promišljati, lobirati i djelovati. No, tek poneka inicijativa poput one pisaca – Pravo na profesiju – uzdrma javnost i  pokrene veći broj zainteresiranih, nazovimo ih djelatnika u kulturi,  u ovom slučaju pisaca, koji opravdano smatraju da bi trebali biti uključeni u sustav subvencioniranja od strane države.

Dok su se pisci pobunili jer u sustav subvencija ulaze izravno samo izdavači, s druge strane brojne institucije dobivaju, za kulturne prilike, velike proračunske novce, a da se njihova pozicija ne preispituje, niti kritički vrednuje. Na kazališnom polju to je HNK, a  u isti koš  dobro uhljebljenih i vječnih korisnika državnog proračuna spadaju Matica hrvatska i HAZU.

Nataša Govedić takvo stanje naziva kulturnom korupcijom. “Kad Vilim Matula, kao najnagrađivaniji hrvatski glumac i jedan od najistaknutijih aktivista, dobije svoje kazalište u kojem će naprosto moći raditi predstave i za to biti plaćen (jer ih već dugo radi u gotovo nehumanim uvjetima); kad se uspostave javni prostori izvedbe koji će poticati rad nezavisnih autora (a autori će za to biti i plaćeni), znat ćemo da više nismo dio uigrane kulturne korupcije.
Izvjesno je da HNK, HAZU i Matica hrvatska moraju izgubiti status apriorne financijske privilegiranosti i dokazati da imaju za ponuditi i autorsku kvalitetu, a ne samo ‘hladni pogon’. Cinizam čitave situacije jest u tome da se veoma dobro zna tko unutar kulture zbilja radi, a tko ništa ne čini, ali iz pozicije vlasti konstantno se najviše vrednuje upravo nerad pozlaćenih ropotarnica kulture. Vlast očito nagrađuje kulturu najviše nalik sebi: dekorativnu, ispraznu, neangažiranu, nemuštu.  Rekla bih da na taj način državna vlast već dekadama degradira i ubija kulturu za koju se dužna brinuti”, smatra Govedić.

Nešto više pažnje posvećuje se ipak medijima kao bitnom elementu razvoja demokracije. Kukuriku koalicija u tom pravcu lijepo uopćeno zbori: “Slobodu medija shvaćamo kao pravo novinara da istražuje, propituje i komentira sva zbivanja u interesu javnosti da dobije brzu, točnu i objektivnu informaciju i na činjenicama zasnovanu analizu društvenih tokova.

Shvaćamo je i kao pravo novinara i urednika da budu oslobođeni političkih pritisaka, ali i pritisaka nakladnika koje žudnja za zaradom tjera u tabloidno novinarstvo lišeno svake društvene odgovornosti.
Sloboda bez odgovornosti vodi u tiraniju, u politici kao i u medijima, čija je moć u suvremenom svijetu često jača od moći političke elite. Pravo na privatnost, na očuvanje ljudskog dostojanstva, časti i ugleda onih o kojima se piše, mora biti iznad izdavačkog prava na zaradu”.
U tom smislu Hromadžić kaže: “Pozitivnim smatram opredjeljenje Kukuriku koalicije da se novinarstvo oslobodi političkih pritisaka, ali i pritiska nakladnika s ciljem ostvarivanja profita po svaku cijenu, što vodi, svjedočimo tomu svakodnevno, kreiranju medijskih pejsaža prema načelima tabloidnosti, senzacionalizma, itd. No, pritom se znakovito pojavljuje i odrednica ‘medijske industrije’ (kao i ‘kulturna industrija’), što već na razini pukog označitelja vodi kreiranju simptomatičnih vrijednosnih varijabli koje su određene upravo tržišnim mehanizmima poslovanja”.

Platforma 112, oko koju su osnovale brojne udruge koje promoviraju različite vidove vladavine prava, takve zahtjeve konkretizira. One traže “izmjene Zakona o medijima na način da imenovanje glavnog urednika obavezno odobrava najmanje 55 posto novinara u redakciji, tajnim glasanjem, uvođenje sankcija za izdavače koji krše Zakon o medijima u odnosu na uvođenje redakcijskih Statuta i transparentnosti vlasništva, usklađivanje Zakona o medijima  i Zakona o elektroničkim medijima na način da oni definiraju status, prava i odgovornosti neprofitnih i internetskih medija, te  transparentnost  svih koncesijskih ugovora radija i televizija kao i   ustanovljavanje jasnih kriterija za pristup sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i reznovrsnosti elektroničkih medija.

Nataša Govedić smatra da bi država morala najviše sredstava izdvojiti za rad nezavisnih i kritičkih medija. “Inače nije demokratska. To bi ujedno dovelo do slabljenja utjecaja žutog ili komercijalnog, oglašivački orijentiranog tiska. Ako ne postoji konkretni program zaštite i poticanja kritičkog mišljenja, nema slobodnih medija”, kaže.

Pitanje statusa nezavisne kulture u odnosu na institucionalnu, kao i  opravdanost financiranja ustanova poput HNK ili Matice hrvatske, te kompleksna problematika odnosa države prema medijima tek su neke od gorućih tema kojima će se morati pozabaviti administracija koja nakon idućeg vikenda preuzme Ministarstvo kulture. “Mislim da kaos ovlasti itekako pogoduje ispraznosti i jalovosti birokrature. Otkad znam za sebe, kulturom upravljaju ministri koji ne predstavljaju ni jedno načelo u koje vjerujem: nisu ljudi od strukovnog ni od političkog formata, već puki stranački aparatčici. Umorna sam od njihove ‘visokocijenjene’ nekompetencije”, kaže Govedić.

Izvor